Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju...Ustvari da krenem od početka….
Tog jutra sam krenuo da kupim cigarete u obližnji dućan, koji je kao i uvijek bio krcat starinama što su se muvali tamo cijeli dan. Sjedili ispred dućana, žicali pare za pivu koju bi odma naiskap popili, pa u roku od minute krenuli u potragu za novom. Već sam ih znao po imenu: Žuti, Joso, Vlaho i Topić. A tko ih ne bi kad koliko god pijani znali su tko je gdje i s kim šta radio. Naša Informativna Služba. Ponekad ih je čak i policija dolazila pitati za pomoć kad je bilo neko sranje na kvartu.. Ukratko znali su sve.
Te noći bila je pretučena.
Nisam za to niti znao dok me Joso nije povukao za ruku i rekao mi sto je bilo. "Mali jucer je bilo sranje kod Andreje." Matej, njen bivši je čekao kod njene kuće da se pojavi. Sam bog zna šta je htio od nje. Tamo negdje iza ponoći, ja sam radio, Ivan moj susjed ju je pratio kući. Pouzdan mali, znao sam da će ju čuvati. "Ivan je u bolnici" nonšalantno je rekao Žuti. "Koj’ kurac" pomislio sam. No priča se već izvrtjela u mojoj glavi.
Matej ju je čekao, ona je došla s Ivanom, ovaj je poludio i prebio ga. Puko je definitivno. Otkako mu je stara poginula, stari mu se propio, Andreja prekinula.. više nije bio svoj. "Neće to samo tako proći!" Joso me je pogledao kroz krvave oči, što od alkohola, što od nespavanja i prošaputao.. "Pazi se mali, znaš da nije sasvim svoj."
Krenuo sam prema njenoj kući..
Ako je dobro bit će doma, ako nije ubit ću ga…Kucam... ponovo...
Zvonim... nitko ne otvara.
Idem oko kuće na stražnja vrata, možda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. "Andreja!" poviknuo sam.. nema odgovora.. "Andreja!!" Susjedina mala je izašla u dvorište: "Saša dođi.. Andreja je u Draškovićevoj, starci su kod nje, nije dobro... "
Ovaj dio se niti ja ne sjećam najbolje. Znam da sam nešto promrmljao i otrčao doma po auto. "Šta joj je.. Šta joj je.." mislio sam cijelim putem do bolnice. Ušao sam u onaj smrad sterilno čistog prostora koji se može osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomiješan sa hrpom staraca koji šire osjećaj, ne miris, osjećaj truleži. Nešto je govorila, nisam je bas doživljavao. Gledao sam u punu čekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. "Izvolite" i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne mičući s čekaonice pitao sam "Andreja Marić, gdje je?" "Ne znam" bio je odgovor. "Šta ne znaš, koj’ kurac stojiš tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!" "Kako se ti to razgovaraš! Je li?!" odgovorila mi je brkata sestra u bijelom... "Jučer je dovezena, Andreja Marić, gdje je?!" U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. "Striček Tomo" uzviknuo sam i potrčao prema njemu.. "Gdje je?" pitao sam, ali vidjevši suze u njegovim očima ostao sam skamenjen. "Saša.. Matej je jučer... Potres mozga... vilica... kritično.." je bilo sve sto sam čuo... "Gdje je?!" kroz suze sam prozborio "Gdje je?!". Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio teži od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noć proplakala. "Teta Katarina" rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam čuo kako šapće njeno ime "Andreja.. moja Andreja". Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage.
Njene oči, miris njene kose, njen osmjeh koji sam gledao dok sam je držao u svojim rukama su mi konstantno letjeli kroz glavu.
Točno se sjećam svakog trenutka, koji sam proveo s njom. I dan danas kada osjetim parfem koji je nosila stanem i sjetim se…Doktor je došao kasnije i pozvao Tomu da dođe. Nešto mu je prošaptao, a on je zaplakao i pao na koljena. Teta Katarina me uhvatila za ruku i zavrištala. Ja sam samo bespomoćno sjedio tamo, ne vjerujući dok su mi suze klizile niz obraze.
Odveli su ih da ju vide posljednji put, a ja sam ostao sjediti na stolici; ne shvaćajući.. kako??.. Zašto??
Ustao sam se i nogama kao od olova, korak po korak boreći se sam sa sobom ušao u sobu.
Ležala je na krevetu, plava kosa koju je uvijek držala u repu bila je raširena po jastuku. Usnice koje sam ljubio bile su plave, lice blijedo, bez boje. A njene oči koje sam satima bez prestanka gledao bile su zatvorene. Izgledala je kao mali Anđeo, kao da spava, a ja sam čekao samo da otvori te oči i da se nasmije.. Ali nije.. Više nikada… Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeći nju.......Kad odjednom suze su krenule teći niz moje lice kada sam se sjetio da je nema. Da je nema u mojim rukama, da nema onog smiješka kojeg je čuvala samo za mene, da nema tih usnica niti tih očiju..I plakao sam....
I plačem i dan danas kad se sjetim, makar je prošlo puno vremena..
I plakat ću..
Jer ja ju… još uvijek Volim.

Nadam se da vam se sviđa priča...iako je malo tužna...i, ovaj tjedan odlazim na more...nema me do 20-og...pa...sve vas lijepo pozdravljam i uživajte...i naravno, komentirajte...novi post pišem dok skupim 30 komentara...KI$$$$$

srijeda, 11.07.2007.

Nirvana

Kurt Cobain ( Kurt Donald Cobain) 20. veljače 1967.- 5. travanj 1994.
Kao dijete bio je hiperaktivan pa su mu liječnici prepisali lijekove koji bi ga držali budnim do kasnih sati te su mu davani i sedativi da mu pomognu zaspati. Mnogi vjeruju da je to razlog njegove kasnije ovisnosti o heroinu. Kada je imao sedam godina roditelji su mu se razveli te je živio kod rođaka. Nakon nekog vremena roditelji su mu jasno dali do znanja da ne žele imati ništa s njim. Sve će se to kasnije odraziti u njegovim tekstovima i životu. Kurt je imao i zdravstvenih problema koje nitko nije mogao objasniti, liječnici su mu davali gomile nepotrebnih lijekova i možda je baš zato postao ovisnik o heroinu. Cobain nije volio ići u školu, tamo se osjećao izgubljeno i usamljeno. Više se družio s djevojkama nego dječacima jer ga nisu zanimale njihove "macho spike". Prvu gitaru kupio je za svoj 14. rođendan i uživao je stvarajući svoju muziku. Nekoliko sedmica prije mature odustao je od školovanja i zaposlio se. Radio je nekoliko poslova koji su na kraju završavali neuspjehom.
Nirvana je nastala 1986. godine kada su se spojili Kurt Cobain i Krist Novoselic koji je svirao bass gitaru. Nakon što su izmijenili nekoliko bubnjara konačni izbor pao je na Davea Grohla. 1988. godine izbacili su svoj prvi demo, a sljedeće godine snimili i prvi album, "Bleach". Krenula je i prva turneja po SAD-u. 1991. izdali su album "Nevermind", a najveći hit bila je pjesma "Smells like teen spirit" koja je zauzela prvo mjesto mnogih svjetskih top lista.
Kurt nikada nije volio komercijalnu stranu Nirvane, nije volio popularnost i ideju velike rock zvijezde. Čak je molio publiku da ne kupuju njihove CD-e i ne dolaze na njihove koncerte. Vjerovao je da su Nirvanini fanovi lažni i da jedino vole pjesmu "Smells like teen spirit". U tom periodu Cobain je naveliko konzumirao droge, heroin i morfin. 24. siječnja 1992. Kurt Cobain oženio se s pjevačicom feminističkog sastava Hole Courtney Love na Havajima. Šest mjeseci nakon vjenčanja dobili su kćer Frances Bean. Ostali članovi Nirvane nadali su se da će se Kurt smiriti nakon što je postao suprug i otac.
U to vrijeme snimili su još jedan album "Incesticide", koji se trebao "riješiti" svih onih lažnih obožavatelja. U tome su i uspjeli. 1993. godine snimaju album koji je ujedno bio i njihov posljednji, "In Utero". Problemi s drogom postajali su sve ozbiljniji. Courtney je Kurta nekoliko puta trgnula iz kome, spasila od overdosea. Bio je i na liječenju, prolazio programe detoksikacije ali bi na kraju pobjegao iz bolnice i vratio se heroinu. Svoj posljednji koncert održali su 24. marta 1994. godine u Münchenu. Sedam dana kasnije Cobain je pao u komu zbog prevelike doze heroina. Par dana kasnije dobrovoljno je napustio bolnicu. Nije se nikome javio i Courtney ga je prijavila kao nestalog. Unajmila je i privatnog detektiva iz straha da bi mu se nešto moglo dogoditi.
Kurt Cobain pronađen je mrtav u svom domu, 5. travnja 1994. godine. Uzrok smrti bilo je samoubojstvo.

srijeda, 04.07.2007.

Ovaj put samo slikice....

Hy ljudofi...pošto je bila Picokijada, motorijada... i posebno zabavan Sanelin ročkas... evo vam malo slikica...pozz od mene...pusek

nedjelja, 17.06.2007.

Vrijeme jeeee....

Kako i sam naslov kaže, mislim da je napokon došlo vrijeme za moj novi post...pa ljudofi...kod mene ima punoooo toga novog...naravno, najbitnije od svega je da je škola pri kraju...a ovo sve drugo iznosim vam u kratkom "dnevniku"...pa evo...
8. lipanj.... RAZREDNA FEŠTA... Pošto je kraj školske godine blizu imali smo završnu feštu...skupili smo se oko 8 u goricama poštovane Maje Kranjčev ...koju ovom prigodom pozdravljam i naravno zahvaljujem u ime cijelog razreda kaj je ona tak dobra i dopušta nam da već drugu godinu zaredom imamo feštu u njezinim goricama iako zna kakvi smo kad se radi o feštama...Bilo je pre......zakon....Naplesali smo se i naludovali ko nikad u životu...dobro, bar ja...al kolko sam skužila ni ostalima nije bilo loše...vidi se to i iz fotkica...stavila bi ih ja na blog...al...baš i nisu za javnost...al ja nebi bila ja da ne objavim nekoliko meni najboljih...pa...vidjet ćete ih...
16. lipanj...DALJINSKO PLIVANJE...Moja već poznata sis imala je natjecanje na Šoderici..tak da sam cijeli dan obitavala na tom prekrasnom mjestašću i pokušavala pocrnit...bilo je užasno vruće...naravno, ne prođe ni jedno natjecanje na kojem moja sis nebi pokupila medalju...pa...ovaj put su u pitanju dva srebra...plivali su 2 km perajama...Glorija s mono...(za one koji neznaju to vam je samo jedna ogromna peraja s kojom je btw jakooo teško plivat)...i to je super rezultat...Pa, draga moja sis, ponovno ti čestitam...no, dobro dosta o tome... Navečer sam išla u disko...i zabavljala se kolko sam mogla, ko i inače.....Bilo je ludo...
17. lipanj...TRIATLON...Znam da sam već dosadna s tim...al...opet sam bila na Šoderici...Glorija je osvojila sad već 12. medalju... A ja sam se cijeli dan sunčala i pazila na Mrvicu (moj dragi peso )...koja je okolo zastrašivala ljude svojom veličinom...I...neznam..više kaj da napišem...pa...to je to...najbitniji događaji u ovih dva tjedna...il kolko već...pa...to je sve od mene...i... imate slikice i na Glorijinom blogu...
Pozz od mene....očekujem puno komentara...KISS

srijeda, 30.05.2007.

"Život je san, a san su i sami snovi" (P.C. de la Barca)

Nemam toliko godina a ni iskustva da bih mogla govoriti o življenju i mudrostima života. Mogu govoriti jedino o mnogim maštarijama i drugim stvarima zbog kojih ne mogu zaspati do kasnih večernjih sati. Toliko puta sam se zapitala što bi se dogodilo da na trenutak spustim pogled, a kad ga podignem, sve ono što mi je do tada bilo poznato jednostavno nestane. Svaki dan dajemo sve od sebe da bismo napravili nešto zbog čega nećemo požaliti, ako se ikada probudimo iz ovog velikog sna. Tako smo svaki dan suočeni sa svim nevoljama, ljubavima, toplinom, hladnoćom drugih osoba i svim ostalim u životu. Svi znamo da život daje i oduzima. Sanjamo neizmjerno prekrasan život. Siromašan sanja veliku kuću, obilje hrane, dobar posao i sve ono što u stvarnom životu nema. Usamljen sanja veliku toplu obitelj, mnogo djece, brižnu suprugu, pa čak i jednog malog psića za ljubimca. Jedino u snovima susrećemo svoje najmilije koje smo izgubili. Neki od nas sanjaju i kad su budni. Svi očekujemo nešto i težimo tome da nam se jednog dana očekivanja i želje ostvare. Ja nisam jedna od onih koji vjeruju da nam je sudbina unaprijed određena. Ako se dovoljno potrudimo i ako dovoljno vjerujemo u ono što želimo, svi možemo uspijeti u svojim nakanama. Možda se jednog dana probudimo sasvim drugačiji.......

subota, 26.05.2007.

E...pa pošto ste svi bili tak dobri i ostavili mi hrpu komentara...evo vam nastavak...uživajte...POZZ

Sljedećeg dana već ujutro sam krenula do njegove kuće s narukvicom i namjerom da mu je vratim. Kada sam došla pred tu kuću, nije više bila kao jučer…onako gospodski, bogatunski. Bila je i dalje velika, ali pomalo starija. Ma vjerojatno sam krivo vidjela u mraku, tada sam mislila. Pozvonila sam. Van je krenula neka starica, izgledala je slomljeno, fizički i psihički.
'' Koga trebate? '' rekla je tiho, gotovo plašeći se.
'' Ovaj… Dali je Marko tu možda… Jučer je zaboravio ovu narukvicu kod mene… '' nastojala sam biti ljubazna. Tada me starica pogledala tim svojem uplašenim očima i stade plakati. '' Gospođo… Što vam je? Nisam mislila ništa loše. '' govorila sam zabrinuto. Ona skupi snagu i podigne tu svoju malu glavicu i tiho, kroz plač, reče :
'' Dušo… Marko je umro prije 3 godine. Ubili su ga… I njega i njegovog oca. Jedino mi je ova kuća ostala… Nemam više snage… '' i okrene se i jedva potrči natrag u kuću. Gledala sam u nju kao tele u šarena vrata. Nisam znala što da napravim : dali da se smijem ili da plačem. Narukvicu sam spremila u džep i zbunjeno krenula u onaj mračni kutak ulice. Sjela sam na neku stepenicu neke stare i napuštene zgrade.
'' Oprosti mi. '' čula sam nečiji glas. Podigla sam glavu i ugledala Marka. '' Ma ako je ono istina… Nemam ti što oprostiti… Samo me zanima kako to da si živ… '' govorila sam dok mi se suza spuštala niz lice. '' Ja nisam živ. Moja duša samo ne počiva, nego luta okolo i to me čini takvim. '' rekao je tiho i sjeo pored mene. '' Donijela sam ti narukvicu. '' hladno sam uzvratila pružajući mu narukvicu. '' Ne, ti ju zadrži. Ako sam ti ikako postao drag… '' rekao je. Ja sam se samo beznadno nasmijala. Tada me čvrsto uhvatio za ruku i počeo me voditi u sve veći i veći mrak ulice. '' Pusti me! '' opirala sam se, ali uzalud. Kada me je doveo u takav mrak, da više nisam ni prst vidjela pred nosom, uhvatio me je za glavu i rekao : '' Sad ćeš vidjeti ono sve što sam ja vidio! ''
Odjednom su mi se počele prikazivati svakakve slike u glavi. Vidjela sam kako je ta mračna ulica prije bila zapravo jedna od najljepših ulica grada, sve dok se u jednu kuću nisu uselili neki sotonisti koji su napali Markovog oca zato što je jedan dio svog života posvetio Bogu. Namjera im je bila ubiti cijelu obitelj, ali samo su uspjeli ubiti oca i Marka. Marko je imao samo 21 godinu kada su ga ubili. I to su ga ubili na okrutan način kao i njegova oca. Oteli su ih i oboje razapeli na križ i rezali ih i polako pustili da krvare i umiru. Nisam to više mogla gledat. Samo sam čvrsto uhvatila Mrakove hladne ruke i maknula ih sa svoje glave. '' Dosta! '' vrisnula sam i pala dole na pod. Marko je kleknuo, zagrlio me i pomogao da se dignem. '' Sve to… Žao mi je zbilja… '' promucala sam. On je ostao šutjeti. Gledao je negdje svojim, sada tako tupim i bezosjećajnim pogledom. Nisam ga htjela uznemiravati. Samo sam se okrenula i otišla, no on nije krenuo za mnom iako sam mislila da hoće.
Beznadno sam gacala do svoje kuće, dok nisam ušla, napunila si kupku i krenula opustiti mozak od svega.
Tako je prošlo već 8 godina. Ja sam postala pravnica, možda čak i najveći odvjetnik u gradu. Od onda Marka više nisam viđala, samo u svojim snovima.
Jednom prilikom na mome poslu, pojavio se neki lik srednjih godina koji je tvrdio da je nešto u srodstvu sa jednom staricom koja je na samrti, sama u svojoj kući, koja bi trebala biti njegova kada ona umre. No ta jadna starica je uporno tvrdila da joj on nije nitko i ništa i da ne daje svoju kuću. Naravno, ja sam dobila posao braniti toga čovjeka na sudu. I uspjeli smo, kuća je bila njegova. Jedino što me mučilo to što mi je ta starica jako poznato, kao da sam ju negdje vidjela. I kada sam napokon imala priliku vidjeti tu kuću, shvatila sam da je to kuća pokojnog Marka. Vidjela sam kako jadnu staricu odvode odatle i kako se pokvareni čovjek kojeg sam ja branila smije kao da je cijeli svijet njegov. Tada sam znala što sam napravila. Preda mnom se samo odjednom pojavio Marko, i onim svojim predivnim smeđim očima…pogledao me kao da sam ju ubila. Jedino što je tiho rekao bilo je :
'' Kako si mogla ? ''
Ja sam ga pogledala suznim očima i ruku mu stavila na rame želeći mu objasniti, ali on se odupro. '' Pusti me! '' rekao je kroz zube. '' Marko… Znam što sam učinila, ali nisam znala za koga sam… '' rekla sam dok mi se teška suza spuštala niz obraz. Čudno je to bilo… Nisam nikada vjerovala da duhovi postoje, a kamoli da mogu zauzeti veliki dio tvojega srca. Taj dan sada pamtim kao najgori, a ujedno i zadnji dan moga života. Nisam si mogla oprostiti tu bol… Tu grešku niti taj staričin tužni i iznevjereni pogled, baš kao i Markov. Te večeri sam se popela na vrh svoje zgrade, u bijeloj spavaćici i s onom crnom narukvicom koju mi je Marko dao prije 8 godina. Čvrsto sam je uhvatila i pustila svoje tijelo u ponor. Najednom sam se našla dole, na hladnom betonu. Oči su mi bile ukočene i nisam se mogla micati… Kao što nisam više čula svoje srce kako kuca. Samo sam vidjela Marka kako stoji ispred mojeg tijela. Uhvatio me za ruku i najednom sam se ustala. Pogledala sam dole na beton i vidjela svoje mrtvo tijelo. Izgledala sam kao kakav vampir, blijeda, smrznutog pogleda…
Marko me je uhvatio za glavu i rekao : '' Sada ćeš moći lutati kao ja. ''
Nije mi izgledao kao da se ljuti. Uhvatio me za ruku i najednom smo oboje poletili. Bilo je to prekrasno… Gledala sam sa visine kako ljudi promatraju moje beživotno tijelo...
Iako još sada lutam mračnim ulicama grada, zajedno sa Markom, još uvijek mi u ušima odzvanja ono pitanje, onaj pogled : KAKO SI MOGLA?

srijeda, 23.05.2007.

Yeaaahhhh....

Evo me nakon fakat podosta vremena...nisam stigla ništ pisat...nisam imala inspiraciju..i tak... u biti, iskreno...jednostavno mi se nije dalo... Kod mene je sve super...bar zasad... proživljavam nekak još ovih mjesec dana nastave...a onda...... . jedva čekam... Na Norijadi je bilo više nego zakoooon... nemam riječi...u disku ludnica ovaj vikend...bar meni...mislim, nije ni čudo...kad ovak super društvo imam...( mislim na svoje precakane frendice...)... I tak...Glorija je napokon proslavila rođendan, nakon dobrih dva tjedna skoro...al nema veze...radili su takve "nerede"...i kolko sam skužila jadni je Blažok najviše nastradal...kaj su radile s njega...ajme.....nisu one tak dobre kak se čine...ma bute skužili..bu Glorija stavila slikice na blog..a i ja ću stavit neke nove...al poslije...dok ih prikupim malo... Joooj, sutra je ponovno roditeljski......vidim da si je par ljudi napravilo blogove za ovo vrijeme kaj mene nije bilo na netu...odlični su..i naravno dodat ću ih pod svoje linkiće... eto, to bi bilo sve od mene...čujemo se....kissam vas punooo...
pozz mojim curkama...i Marku (da nebi mislil da sam zaboravila na njega...)... CIAOOO
I sad za kraj jedna pričica...meni se sviđa...al ovo je samo prvi dio...dok mi ostavite bar kojih 30 komentara, slijedi nastavak...pa...

Bio je tmuran taj dan. Još ga se sjećam. Kao da je bilo jučer iako je to bilo prije dvije godine. Dolazila sam u novi grad, kako bi završila školovanje. Uzela sam neki mali stančić u jednom napuštenom, pomalo i jezivom kvartu tog velikog grada. Sve mi se činilo tako… Nekako jadno… Htjela sam ponovo biti kod kuće, sa svojim starim prijateljima. Ma tko zna kakvih tu budala ima u ovom gradu. A ništa… Ušla sam u stan i počela raspakiravat stvari. Kada sam sve stavila na svoje mjesto, već je bio lagani mrak. Po što nisam imala ništa u hladnjaku, navukla sam svoj crni kaput i izjurila van do nekog obližnjeg dućana. Iako baš nije bio obližnji…
Vraćala sam se kući s vrećicom u ruci. mrak je već čvrsto grlio grad. Bila je tišina, kad sam najednom začula jedan predivan zvuk, jednu predivnu melodiju. Bio je to zvuk električne gitare koji sam oduvijek voljela. Polako sam slijedila taj zvuk. Bio je sve bliži i bliži, dok nisam došla do jednog zbilja mračnog kutka ulice. Tada me malo steglo u srcu, ali sam nastavila dalje. Zvuk je već bio jako blizu. Osvrtala sam se oko sebe, ali nije nikoga bilo. Najednom sam osjetila nečiju hladnu ruku na ramenu i smrznuto sam se okrenula.
Preda mnom je stajao mladić sa gitarom. Mislila sam da nešto ljepše od toga nikada nisam vidjela. Bio je mojih godina, možda godinu-dvije stariji. Imao je bljedunjavo lice, barem mi se tako činilo. Lice mu je bilo simetrično, lijepo , što je možda i rijetkost za muškarca. No kako tko uzme. A njegova kosa me najviše fascinirala. Bila je duga, dugačka do njegovog lakta, možda i malo duža, ravna, sjajna, lijepa. A oči smeđe, kao ugljen, gotovo crne. Tijelo mu je bilo vitko, bio je mršaviji, a visok dosta.
'' Što radiš tu? '' upitao me je. Ja sam drhtavim glasom odgovorila: '' Pa čula sam… Zvuk gitare i odlučila sam ga slijediti… ''
'' O ma nemoj… Lijepo, al moj savjet ti je da se ne skidaš po takvim mračnim ulicama ovako kasno! Tu ima svakakvih idiota. '' rekao je kao da se već suočio s tim ''idiotima''.
'' Hvala… Hvala na upozorenju… '' tiho sam rekla. A on me je pogledao, nasmiješio i rekao : '' Ma ajde, bolje da odemo odavde. '' rekao je i krenuo prema osvijetljenom dijelu ulice. Ja sam ga samo slijedila, kao pas gospodara, sve dok nije zastao pored jedne veće kuće. '' Idem unutra ostavit samo gitaru. Vratit ću se. Ako imaš želju sačekati me, nećeš umrijeti. '' rekao je otvarajući ogradu kuće i smijuljeći se. Ja sam samo zbunjeno stajala i čekala. Promatrala sam kuću. Izgledala je kao da je od nekog bogatuna. Onako sređeno izvana… I taman je on izlazio van. '' Evo me! '' rekao je kao da je cijeli svijet njegov.
'' Vidim! '' drsko sam odgovorila. '' Pa dobro zezam se. Odmah se na živciraš, volim takve! Ma zezam se opet! I gdje ćemo sad? '' upitao je. Ja sam samo nabacila svoj sramežljivi smiješak i rekla: '' Pa ne znam… ''
'' Ma dobro! Ajmo na jednom mjesto gdje ja inače boravim! '' tajanstveno me zamolio, a ja sam pristala. On je ponosno hodao lakim korakom i pričao mi nešto o svome životu…kako je on dosta toga propatio i kako su ga ubili… Mislila sam da govori da ga je neko dobrano jako pretukao ili ga povrijedio. Samo sam ga slušala. Učinio mi se simpatičnim, sa smislom za humor… Baš onakav kakvog ja želim. Saznala sam da se zvao Marko. I tako je već bilo kasno u noć. S njim kao da mi je sve to prošlo u 5 minuta. Rekla sam mu da bih trebala kući, no on je zahtijevao da me otprati. Otpratio me je i ja sam ga zamolila da ostane na kavi.
'' Pa… Ne mogu kavu… '' rekao je pomalo zbunjeno. '' Pa onda na pivo ili sok. '' smiješila sam se i nagovarala da još koji tren ostane. Odbijao me je, ali na kraju sam ga uspjela nagovoriti. '' Ali ne ćeš me uspjet nagovoriti da išta popijem! '' rekao je smijuljeći se i držeći kažiprst uspravno kao neki mislilac. Bio je kod mene sve dok nije shvatio da sat otkucava ponoć. Tada se naglo ustao i u žurbi rekao : '' Oprosti… Ali moram ići! ''
'' Čekaj! '' povikala sam, ali on je već izašao van iz stana. Pojurila sam za njim, ali nisam ga nigdje vidjela kada sam izašla. Bilo mi je to pomalo čudno, ali sam odmahnula rukom : '' Ma vjerojatno je bilo hitno! '' i vratila se natrag u stan. Tada sam se osjećala… Kao da sam imala neke leptiriće u želudcu… Valjda od zaljubljenosti… Dok sam sjedila na kauču i gledala televizor, zapazila sam njegovu crnu narukvicu koju je imao na ruci. Vjerojatno mu je ispala slučajno. Uzela sam je u ruku i stala promatrati. Činila se sasvim zakon. Ali nakon malo detaljnijeg promatranja, s unutarnje strane narukvice, shvatila sam da nešto piše. Bilo je urezano. Pokušavala sam pročitati, ali to nije bila latinica. Bila su neka druga, čudna slova.
'' Ma vratit ću ja to njemu sutra! '' pomislila sam i krenula polako spavati...

četvrtak, 03.05.2007.

Ahhh....

Pozz svima..evo me opet..vidite da sam malo promijenila dizajn, al baš mi se ne sviđa...bum vratila onaj stari.. Pa...trenutno sam very happy i jedva čekam subotuuu..neke osobe znaju i razlog..... Sis mi je danas navršila 13 godina...pa..sve najbolje seko... Odlučila sam stavit neke nove slike...na njima se vidi kak mi provodimo vrijeme u omiljenom nam Xanaduu... i samo da napomenem- nismo bile pod utjecajem alkohola... Starci su mi bili jedno 3 dana na moru...išli su na chopperu, pa sam stavila i dvije slike kad su se vratili doma... jer se nisu imali s čim slikat dok su bili tam...kad je meni ostal fotić kod Marine..... I to bi bilo ukratko sve od mene za danas... Kissam vas

E da..ove tri fotke mojih dragih martica koje sam stavila tu sa ostalim slikama...i jesu objavljene...jer ih želim prodat...par 200 kn... pa ko voli nek izvoli tj. nek mi se slobodno javi...ja ih nisam nikad ni obula...dobro jesam, al ne tak često...imam ja svoje, meni najdraže- crne..tak da... I eto, ako je ko zainteresiran nek ostavi komentar..i dogovorit ćemo se...ako će bit potrebno i oko cijene... Peace people!!!

ponedjeljak, 30.04.2007.

Priča koja će vas natjerati na suze...

Od kako zna za sebe mrzi je. Od kako zna za sebe stidi se nje. Majka mu je radila kao kuharica u jednoj školi blizu njegove kako bi prehranila svoje dijete. Kada je došao iz škole zamolio ju je da nikada ne dolazi u školu jer bi ga njegovi drugovi počeli izazivati. Majka je šutjela, bila je uvrijeđena. Narednog dana krenuvši na posao majka je vidjela da je njen sin zaboravio pernicu i otišla je u školu. Kada su opazili ženu sa jednim okom djeca se počeše smijati. Majka je tražila svoje dijete koje se sakrilo. Dala je pernicu jednoj ljubaznoj ženi koja joj je prišla i sakrila je od te djece. Vratila se kući i čekala svoje dijete...Došao je kući i izderao se na nju, rekao joj riječi koje će njegova majka a i on pamtiti do kraja života, a to je «volio bi da umreš, da te nema.». Majka je šutjela, plakala. Nije ga bilo briga za njene osjećaje. Samo je želio da ode od nje. Marljivo je učio i tako i je i bilo. Otišao je u Singapur, tamo je napravio kuću, oženio se, dobio djecu i napokon bio zadovoljan svojim životom. Sve dok mu jednog dana majka nije došla pred kuću. Njegova djeca počeše vrištati, a on joj reče zbog čega je dolazila i neka odmah ode. Majka je kao i svaki put šutjela....Godine su prolazile i jednog dana provjeravajući poštu ugledao je pismo na kojem ga pozivaju na porodični skup. Rekao je svojoj ženi da ide na poslovno putovanje..Konačno je došao u svoj rodni kraj i iz čiste radoznalosti uđe u kuću. Kada tamo na stolu pismo majke u kojem piše ~ IZVINI ŠTO SAM TI IKADA NANIJELA ZLO, IZVINI ŠTO SAM TE OSRAMOTILA PRED DRUGOVIMA, IZVINI ŠTO SAM TI PREPALA DJECU...JA SAM BOLESNA, LEZIM U KREVETU IZ KOJEG SE NAJVJEROJATNIJE NEĆU NIKADA NI DIĆI....ALI AKO NE ZNAŠ KAO MALI DOŽIVIO SI PROMETNU NESREĆU...OSTAO SI BEZ OKA. NISAM MOGLA GLEDATI SVOJE DIJETE KAKO ODRASTA BEZ OKA, DA MU SE SMIJU KAO ŠTO SU SE MENI SMIJALI...DAROVALA SAM TI SVOJE OKO JER BI MI BILO DRAGO DA PROMATRAŠ SVIJET MOJIM OKOM...IZVINI JOŠ JEDNOM…

ponedjeljak, 23.04.2007.

Kaj će mi sad naslov???

Evo mene nakon podosta vremena...svašta se dogodilo...a neda mi se sad pisat o tome...nego...znate kak se veli..slika govori tisuću riječi....pa...da ne odugovlačim...pozz svima i uživajte....KISSSSSSSS

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.